Ognjen Stojanović (21) već godinama je najbolji srpski triatlonac, a u narednih nekoliko mjeseci pokušati će da se plasira na Olimpijske igre. Stojanovićev put ka svjetskom vrhu u jednom od najnapornijih sportova (1500 metara plivanja, 40 kilometara vožnje bicikla, 10 kilometara trčanja) počeo je u ranom djetinjstvu, borbom protiv opake bolesti.
Kao petogodišnjem dječaku postavljena mu je dijagnoza da boluje od Leg-Kalve-Pertesovog sindroma, zbog čega je pod znakom pitanja bilo da li će uopće moći da hoda.
Ognjen je morao na operaciju, a kao terapiju doktori su mu savjetovali da se bavi plivanjem i vožnjom bicikla. To je krenulo dosta dobro, Ognjen je počeo da trenira plivanje, čime se bavio punih deset godina. U tom periodu roditelji su ga svakog dana vozili 30km do Novog Sada, da bi mogao da trenira.
„Pobijedio sam bolest, zapravo sam je potpuno uništio, zahvaljujući nevjerovatnoj upornosti i majci, koja me je sedam godina vozila na svaki trening“, kaže Stojanović za triathlon.org.
U tom periodu morao je da pliva osam puta dnevno, da bi sačuvao kosti. Danas mu to iskustvo služi da bi se motivirao.
„Kada posustanem, kažem sebi – Ogi, kao dječak si plivao osam puta dnevno. Moraš to da odradiš kako treba. Bolest me je naučila disciplini i usadila mi natjecateljski duh“.
Ključni trenutak dogodio se 2005, kada je kao petnaestogodišnjak otkrio čari triatlona. Od 2006. potpuno se posvetio tom kompleksnom sportu i osvojio prvu titulu državnog prvaka u Zaječaru.
Uslijedili su vezani prvaci Srbije, od 2008. i prvenstva Balkana, a on sam najvećim uspjehom u karijeri smatra zlato na Europskom juniorskom kupu 2008. u Pulpiju u Španjolskoj, gdje je obranio naslov iz Ejlata, u Izraelu.
Dominaciju na Balkanu započeo je u Galipolju 2007, a nastavio ga i narednih godina u Kladovu, Varni i Lutrakiju.
Upravo u to vrijeme privukao je pažnju čelnika ITU (Međunarodne triatlonske federacije), koji su ga 2007. uključili u svoj razvojni program.
„Upoznao sam ga 2007. u Mađarskoj“, sjeća se direktor Razvojnog tima ITU Libi Burel. „Ogi je ušao u triatlon sa mnogo strasti i prosto guta sve informacije vezane za taj sport. Njegova nacionalna federacija se tek razvija, i zbog toga on nema mnogo partnera za trening, koji mogu da prate njegov nivo. On posvećuje trud i vrijeme ovom sportu, nije mu teško da otputuje u neku drugu zemlju da bi radio sa natjecateljima koji su sličnih kvaliteta. Potpuno je posvećen ovom sportu i jedan je od najboljih sportaša pod razvojem ITU-a“.
Poslije velikih uspjeha tokom 2008, usljedile su dvije razočaravajuće sezone, a 2010. se dogodio novi prelomni trenutak – posle veoma lošeg nastupa u Budimpešti upoznao se sa Seržom Santušom, koji mu je postao trener. Santuš je prije toga pomogao Žoau Silvi da dođe do četvrtog mjesta na svijetu.
Samo tri mjeseca poslije susreta u Mađarskoj Stojanović se preselio u olimpijski trening kamp Portugalaca u Rio Majoru.
„Nisam mogao da nađem boljeg trenera. Njegova striktna disciplina i osjećaj odgovornosti savršeno mi odgovaraju. Posljedice će se tek osjetiti u narednim godinama. Santuš veoma vodi računa da ne pretjeram sa treninzima“, kaže Ognjen.
Tokom boravka u Portugalu on ima priliku da radi sa zvijezdama triatlona, kakve su Kris Gemel i Dejvid Haus, koji su mu postali mentori. Ipak, odlučujuću ulogu ima Ognjenova disciplina.
„Ono što radim je neka vrsta varanja vlastitog mozga. Razmišljam samo o onome što radim u tom trenutku i ubjeđujem sebe da se osjećam odlično. Ako bih razmišljao unaprijed, ne bih mogao da utječem na sebe na taj način“.
U takmičenjima za Svetski kup Ognjen je triput ulazio među trideset najboljih – Huatulco pretprošle i Guatape prošle godine donijeli su mu poziciju 30, a 2010. u Holtenu bio je za dvije pozicije bolji. U ITU Svetskoj seriji osvojio je 32. mesto u Jokohami 2009. Prošle godine je u kolumbijskoj Kartaheni osvojio Panamerički kup i Iberoamerički prvak. Ukupno je nastupio na 54 trke u elitnom, juniroskom i takmičenju do 23 godine.
Na putu ka Olimpijskim igrama u Londonu Stojanović mora da skupi dovoljno bodova na tri takmičenja u narednom periodu, prije nego što na dva natjecanja Svetskeserije ITU pokuša da ostvari san i izbori mjesto u Londonu, kao prvi srpski olimpijski triatlonac.
Na Olimpijskim igrama u Londonu natjecati će se po 55 triatlonaca i triatlonki. Žene nastupaju četvrtog kolovoza, muškarci tri dana kasnije.
Preuzeto sa www.b92.net