Kratak izvještaj s rekreativnog bicikliranja na relaciji Zg-Sk-Dvor
Prije nekoliko se tjedana među nama triatloncima javila ideja o dužem vikend-bicikliranju u nepoznato. To nepoznato je odredište ubrzo postalo poznato i pao je dogovor da grupica rekreativaca lagano ali nadobudno krene gutati kilometre na relaciji Zagreb – Dvor na Uni. Zašto baš Dvor? Upravo tamo nas je obećanjima divnog vikenda, brojnih ležaja, svježe rijeke i kupanja te izvrsne pive namamila Ana Vajagić.
Da, baš nju ćemo okriviti 
za sve!
U početku je zainteresiranih bilo puno, no kako to obično biva, život za nas ima neke svoje planove. Neki su morali ostati zbog posla, neki su odlučili u miru provesti kraj godišnjeg, neki se ozlijedili… Na kraju nas je ostalo troje hrabrih: trener Goran, teta Jagoda i moja malenkost. Ana je podnijela najveću žrtvu: autom prevezla naše stvari i pripremila nam dobrodošlicu, propuštajući svu radost pedaliranja! Mi smo se pak, tamo negdje oko 6 ujutro dana gospodnjeg 18.kolovoza počeli kotrljati još snenim i pustim ulicama metropole.
Kilometri su padali, ceste ravne i uglavnom glatke (uz naravno nepovoljan vjetar) nisu nam se činile zahtjevnima, uživali smo suncu i temperaturi. Žvakali smo tko je što imao, pili male i redovite gutljaje vode i uz nekoliko se kraćih orijentiranja uspjeli probiti do Siska. Prvih 70-ak kilometara palo je za nešto više od 3 sata, svim tim pametnim telefonima zahvaljujući. Provozali smo se gradom, pronašli finu pekaru te namamljeni lijepim pogledom i kavom koja nije Frankova sjeli smo u kafić Banana na obali.
Naravno, pojeli smo i banane i sendviče i popili kavu, nakrcali se hladnom vodom i komentarima ohrabrenja. Svima nam je godio nešto duži odmor od planiranog pa smo tek oko 11 sati krenuli dalje, zaboravivši nanijeti kremu za zaštitu od sunca, što će se kasnije pokazati kao ne baš zanemariv propust…
U glavi smo kao iduće mjesto za odmor imali Hrvatsku Kostanjicu, znajući da će nam idućih 70-tak kilometara biti napornije. Temperatura je narasla, teren postao lagano valovit, a kuće i šumarci u kojima bi hvatali hlad sve rjeđi. Nizala su se sela: Gornje Komarevo, Brđani, vedro Polje, Hrastovac, Stubar, Majur…i svi biseri arhitekture na kakve samo dok si na biciklu možeš obratiti pozornost, dok nas je iza nekih zavoja znao iznenađivati autohtoni miomiris stajskog gnoja…
Smijali smo se svemu i svačemu, već pomalo umorni i iscrpljeni, a onda nas je cesta nagradila divnim dugim i brzim spustom po glatkom asfaltu do Kostanjice!
U njoj se zaustavljali nismo, planirajući naći neko zgodno mjesto na obali Une. Kad smo ga napokon pronašli, moj je brzinomjer pokazivao sjajnu brojku od 120 kilometara. Zajedničko je putovanje bilo nekih 8 km kraće, no i to nije broj za bacanje… Parkirali smo na terasi Đenadije s divnim pogledom na tirkiznu, brzu rijeku i njene sedre osluškujući vriskanje kupača i oglase i glazbu lokalne radio-postaje. Teško da su nam radleri ikada bolje prijali! Javili smo svoju lokaciju Ani, a ona nas ohrabrila konstatacijom da smo svega dvadesetak kilometara udaljeni od ciljanje destinacije! Opalili smo par fotki, pojeli sve što smo imali sa sobom pa se nakon kraćeg odmora uputili dalje.
Lekcija o kremama sa zaštitnim faktorom nije nam strana, samo smo ju ovaj put nekako smetnuli s uma. Oko 14 sati sunce je već bilo jako visoko pa smo svoj zaborav na kraju ipak platiti crvenim i prugastim rukama i nogama. Jagoda je srećom imala ”morsku” podlogu, a Goran kasnije s ponosom pokazivao ”bauštela” look, dok se meni moje crte na nogama od samog početka jako sviđaju… Nakon Volinja, Kuljana i Kozibroda kroz Divušu, Unčane i Bansku Strugu pa preko Dalmače stigosmo do Dvora na Uni, taman negdje oko 15 sati. Odbor za doček čekao nas je kod kružnog toka te su nas samo neki smiješni metri i makadam dijelili od dvorca za uporne pedalaše!
Naši domaćini, Dean, Tijana i Ana priredili su nam pravi doček: Ana je obukla svečanu zelenu haljinu, čekali su nas hladna voda, kava i Nektar a na meniju za izgladnjele (tj. za mene): jaja s domaćim špekom, kao predjelo za roštilj…
Nakon kraćeg odmora i prepričavanja putovanja te pohvala kojima su nas obasuli domaćini, krenuli smo na kupanje u Uni i roštiljanje na obali rijeke… Potrajalo je do dugo u noć, a potom smo nastavili podalje od komaraca, u društvu Jelena 😀
Nedjeljno nas je jutro dočekalo spremne za nove pustolovine: odlazak preko mosta i granice u Bosnu, kava na Adi, plivanje niz (i uz) struju, porcije ćevapa i dobra zabava… i to smo predano realizirali. Na kraju su dana Goran i Jagoda u posljednjim sekundama, dinamike radi, uskočili u vlak za Zagreb, puni dojmova. Ana i ja pažljivo smo potrpale bicikle i stvari u naoko mali (a ustvari nepregledno prostran) Twingo, oprostile se s divnim domaćinima i krenuli put metropole uživajući u ”brdašcima” oko Petrinje čiju smo gostoljubivosti pri dolasku na dva kotača pametno zaobišli…
Kada sam se oko ponoći konačno uvukla u krevet, u glavi mi je titrala samo jedna misao: ovo moramo ponoviti!
Moramo! 🙂
Iscrpni izvještaj priredila: Nataša Preis-Bedenik
Zamalo kompletnu galeriju fotografija možete pogledati na:
http://www.facebook.com/media/set/?set=a.10151555261282715.576238.340848272714&type=1